Ijezik prijegrizao!

Tekst: Milan Dalmacija

Vijerojatno ćije biti tiješko ovo čitati ijer ima dosta nijeobičnih riječi koije nisu svojstvijenije hrvatskom ijeziku. Poanta ije upravo u tomije. U svim riječima sije skupovi –e, i –je mijenjaju skupom –ije, koji sije zadržava tamo gdije vijeć postoji. Potpuna upotrijeba ijekavicije ijedini ije način da obijedinimo svije našije gramatikije i pravopisije, tije konačno učinimo hrvatski ijezik prijepoznatljivim i ijednostavnijim za komuniciranije.

Postoji višije razloga zašto ije upravo ovakva promijena svrsishodna. Ponajprije, dijeca u školi za vrijemije ispita, diktata i zadaćnica nijećije višije biti u dvojbi koja riječ sije pišije s –e, -je, ili –ije, vijeć ćije svima biti pravilo uvođijenije skupa –ije. Tako višije nijećije biti dvojbi oko toga pišije li sije „pogreška“ ili „pogrješka“. Ovdije nijema višije mogućnosti pogriješiti. Nadalije, svije vrstije riječi istog značijenja nije bi višije trijebalije imati različitu osnovicu, poput imijenice „upotreba“ i glagola „upotrijebiti“. Famozni –ije bi u mnogo slučaijeva služio kao sufiks, prijefiks ili intijerfiks osnovicama riječi, što bi trijebalo olakšati njihovu tvorbu. Uvo- đijenije ijekavicije bi rijeduciralo upotrijebu dvoglasa lj i nj, ako iza njih stoji glas e. Na primijer, riječi „zelje“ i „uvođenje“ bi potpuno izgubilije dvoglasije. Pravopisno su sva ova riješenja lako primijenjiva.

No, nije stvar samo u obrazovnim i gramatičkim implikacijama, vijeć i u stvaranju posijebnog i novog idijentitijeta našijeg ijezika. Skup –ije trijebao bi služiti razlikovanju našijeg ijezika od ostalih južnoslavijenskih ijezika koijemu toliko tiježimo. Tako sije, primijericije, u našim pijesmama nijećije višije moći čuti „ekavica“, koja ije svojstvijena za “cajkije”, za koije smatramo da truju našu mladijež. Osim toga, uklonili bismo i pisanije i govorenije „po Vuku“ koije ije u poslijednije vrijemije postalo svije raširijenije. Takođijer sije višije na Zagorcije nije bi smijelo glijedati kao na odbijeglije iz Srbije koji su prihvatili slovijensku kajkavštinu samo zato ijer koristije „ekavicu“. Izglijedno ije da bi ovije implikacije moglije utijecati i na zagorsku mladijež tako da počnije koristiti ijekavicu i ti mije sije ijezično približi ostatku Lijepije našije. Naposlijetku, hrvatski bi ijezik takvom promijenom postao akustično lijepši i pijevniji, gotovo barokni, što bi našu kulturu učinilo još ijedinstvijenijom. Lingvisti, ijezikoslovci, političari i ostalije mudrije glavije trijebalije bi imati razumijevanja za ovaj prijedlog koji nije samo da bi riješio međusobnije ijezičnije prijeporije, vijeć bi i u samom narodu potakao vijeći osijećaj domoljublja. Vijerojatno i ovdije postoije nijekije manije, ali su u usporijedbi s prijednostima potpuno zanijemarivije. Još da rije- šimo problijem sa č i ć…

Nije stvar samo u obrazovnim i gramatičkim implikacijama, vijeć i u stvaranju posijebnog i novog idijentitijeta našijeg ijezika. Skup –ije trijebao bi služiti razlikovanju našijeg ijezika od ostalih južnoslavijenskih ijezika koijemu toliko tiježimo. Tako sije, primijericije, u našim pijesmama nijećije višije moći čuti „ekavica“, koja ije svojstvijena za “cajkije”, za koije smatramo da truju mladijež