‘Cilj je medalja na Olimpijskim igrama’

INTERVJU Gimnastičar Marijo Možnik trostruki je pobjednik Svjetskog gimnastičkog kupa na prečki

Posljednjih nekoliko godina sve rezultate posvećujem bratu koji je preminuo, kaže laureat državne nagrade za sport ‘Franjo Bučar

Tekst: Anja Stanko

Jedan od najboljih hrvatskih gimnastičara Marijo Možnik svoju je karijeru okrunio broncom na Svjetskom prvenstvu prošle godine. Dobitnik državne nagrade za sport “Franjo Bučar” 2013. godine, uspjehe niže i u akademskoj karijeri. Nagrađen je Rektorovom nagradom, a trenutač- no završava poslijediplomski studij. U razgovoru za Global otkriva buduće ciljeve, svoje adrenalinske hobije te odakle crpi motivaciju za uspjehe.

—Gdje se rodila ljubav prema gimnastici i kako ste se odlučili baš za preču?

Roditelji su me upisali na gimnastiku kada sam pošao u školu. Imao sam viška energije još u vrtiću i trebao mi je neki sport da tu energiju ispucam na nekom dobrom mjestu, da to ne bih radio u školi. Deset godina trenirao sam višeboj, tada sam prešao treneru Tigranu Goričkom, koji mi je preporučio da se specijaliziram za jednu disciplinu. To je bila preča, koja mi je u tom trenutku najbolje ležala.

 —Najviši ste i najteži gimnastičar na svijetu. Kako se to odražava na vaše vježbanje? Sa svojih 183 centimetara visine 80 kilograma odskačem od prosječnog gimnastičara koji je 20 centimetara niži od mene i 20 kilograma lakši. Prednost je to što su amplitude koje izvodim mnogo veće i atraktivnije. Kada napravim neki element, odem do pet metara u zrak. Nedostatak je to što se u mom vježbanju mnogo lakše zamjećuju pogreške.

—Po vama se zove element u gimnastici koji pripada ‘letećim elementima’ i dobio je vrlo visoku težinsku vrijednost od Međunarodne gimnastičke federacije. Kako izgleda Možnikov element?

Okret u letu i hvatanje preče iza leđa. To je potpuno nešto novo u gimnastici. Trener Gorički mi je predložio taj element, ja sam ga probao i već nakon nekoliko treninga uspješno ga izvodio. Prvi put sam ga predstavio na Svjetskom prvenstvu 2007. godine, a nakon toga je uvršten u Pravilnik Međunarodne gimnastičke federacije, te nazvan prema mojem prezimenu.

—Osim na sportskim terenima, uspjehe nižete i u znanosti. Čemu dajete prednost, sportu ili obrazovanju?

Otkad sam pošao u školu, samim time i na gimnastiku, prioritet mi je bila škola. Moji roditelji nikada nisu bili preambiciozni u po dručju sporta, bilo im je važnije da odradim svoje školske obveze, a onda sport koliko ide. Završio sam gimnaziju i glazbenu školu za violinu. Upisao sam Kineziološki fakultet, završio ga, ali mi to nije bilo dovoljno. Krenuo sam na poslijediplomski studij, a u međuvremenu sam upisao i Sportski menadžment u Splitu. Uvijek mi je bilo lakše imati dvije stvari kojima se bavim, jer onda kada ne bih bio uspješan na nekom natjecanju u gimnastici, uvijek bih si to nekako opravdavao položenim ispitima na fakultetu.

 —Radite kao asistent na Kineziološkom fakultetu. Jeste li strogi prema studentima?

Neki me gledaju kao gimnastičara, a neki kao profesora. Mislim da nisam strog, pokušavam održati nekakvu normalnu komunikaciju i mislim da to zasad funkcionira.

—Često vas nazivaju doktorom sa šanka. Što znači ta sintagma?

Malo čudno zvuči, mnogo ideja odmah pada na pamet (smijeh). Ipak, riječ je o tome da je ispod našeg kluba – Hrvatskog sokola još jedan klub, a to je noćni klub Sokol. Točno tamo gdje je pozicionirana preča nalazi se šank u noćnom klubu. A doktor zato što upravo završavam doktorat na Kineziološkom fakultetu.

—Kako volite provoditi slobodno vrijeme?

Aktivno. Imam mnogo hobija. Bungee jumping, skakanje padobranom, kitesurfing, backboarding, snowboarding, jahanje, ronjenje s bocama i mnoge druge.

—S obzirom na to da ste skakali bungee s Masleničkog mosta, biste li se usudili skakati s nebodera u Macauu, koji je s 233 metra najviše mjesto s kojeg se može skakati?

Ovo je dobro pitanje jer to mi je zapravo i želja. Skakao sam mnogo puta, oko 30 do 40 puta s Masleničkog mosta, radio sam i svakakve ekshibicije tamo. Radio sam dva i pol salta s uronom u more s 56 metara. Ipak, najveća mi je želja skočiti s Macau Towera.

—Gdje pronalazite motivaciju za sve što radite?

Inače sam dosta ambiciozan tip, pa me svaki dobar rezultat hrani i tjera da idem dalje, da postignem još veći rezultat. Osim toga, posljednjih nekoliko godina imam još jednu motivaciju; sve rezultate posvećujem svom bratu koji je, na- žalost, preminuo.

—Osvojili ste brojne medalje, na mediteranskim i europskim natjecanjima, te broncu na Svjetskom prvenstvu prošle godine. Koji vam je sljedeći cilj? Kada osvojite neku medalju želite ići dalje. U mojoj se karijeri rezultati nižu nekim kronološkim redoslijedom. Jedini cilj koji bih htio ostvariti je medalja na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru.

Otkad sam pošao u školu, samim time i na gimnastiku, prioritet mi je bila škola. Moji roditelji nikada nisu bili preambiciozni oko sporta, bilo im je važnije da odradim školske obveze, a onda sport koliko ide. Završio sam gimnaziju i glazbenu školu za violinu…

‘Sa svojih 183 centimetara visine i 80 kilograma odskačem od prosječnog gimnastičara koji je 20 centimetara niži od mene i 20 kilograma lakši. Prednost je to što su amplitude koje izvodim mnogo veće i atraktivnije’