Čuvajte mi psovku!

Tekst: Boris Beck

Govnene su riječi tvoje, govnena su tvoja djela – sav si govnen, kneže usrani! – to je samo stih iz poduže i vrlo “šporke” poeme baroknog pjesnika Junija Palmotića. Zove se “Gomniada” (tj. Govnijada) i danas se smije objavljivati, ali do 20. stoljeća vrijedni akademici nisu se usudili uvrstiti je među djela tog klasika. Dubrovač- kog kneza, kojem ne znamo ime, samo to da je bio iz roda Sorkočevi- ća, Palmotić optužuje za brojne prijestupe, od manipulacija novcem do toga da je na vlast došao lažiranjem izbora. Ništa novo u hrvatskoj politici, reći ćete. Da, ali što je zbilja opsceno, djela tog političara ili jezik čovjeka koji politiku komentira?

Psovke su sporo ulazile u medijski prostor, ali kad su jednom došle, u njemu su ostale. Ako se može vjerovati Wikipediji, son of a bitch premijerno je izrečen tek u seriji “MASH”, shit u “Chicago Hopeu”, a bullshit i asshole popularizirali su “Njujorški plavci”. U odnosu prema Americi, mi smo u psovkama avangarda – dovoljno je samo sjetiti se Bate Živojinovića i njegove uloge u “Štefici Cvek u raljama života”, kada je 1984. u gaćama s leopardovskim uzorkom ponosno paradirao jugoslavenskim filmskim platnima i ponavljao do besvijesti: „Sad ću da te karam!“

Javno psuju češće glumci i pjevači nego političari. Jonah Hill je uvrijedio paparazza, Jennifer Lopez je opsovala u “Američkom idolu”, a šporkarije su govorili i Justin Bieber, Helen Mirren, Mel Gibson Elton John, Lindsey Lohan, Christian Bale… I političari psuju, ali tajno. Koga psuju? Pa, novinare. Američki predsjednik George Bush Jr. jednom je šapnuo na uho svojim suradnicima da je u blizini firstclass asshole iz New York Timesa, a predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik opsovao je mater Vladi Trišiću, direktoru TV postaje BN iz BiH – jer mu se nije svidjela reportaža o njegovoj imovini. Zli novinari i jedno su i drugo snimili i objavili.

Nije nikom čudno kad opsuje Zdravko Mamić, nije ni kada Ćiro Blažević Prosinečkog u medijima pošalje u materinu, nezgodno je kada se to dogodi predsjedniku Zagrebačke skupštine. Da novinari s Radija Sljeme nisu snimali, ne bismo nikada doznali da se Boris Šprem žalio svojoj tajnici Jadranki Blažević na Tomislava Sauchu, Igora Rađenovića i Dragana Koroliju Marinića zbog nekog petljanja s vrtićima i zemljištem na Jankomiru. „Stalno me miniraju i onda me zajebavaju. Pa čekaj malo. Ja ću Zoranu reći. Već mi je pun kurac toga. Nek ih pozove ne red“, rekao je tada Šprem. Zoran je, shvatili ste, premijer.

Nezgodno je to kada su mikrofoni posvuda i još su k tome uključeni. Mnogim je novinarima također izletjela nezgodna riječ u nezgodan tren, kao, na primjer, Nikoli Vukomanoviću sa srpske postaje TV Avala. Tko zna na što je mislio dok mu se na blesimetru vrtjela vijest iz Washingotona – u svakom slučaju, umjesto „Bela kuća“ rekao je „bela kurac“. I odmah je vijest završila na YouTubeu.

Nekad je bilo lakše. Legendarne su zadnje riječi jugoslavenskog kralja Aleksandra, ubijenoga u Marseilleu. Cijela nacija je tada uz tužnu vijest dobila i utjehu – posljednjom snagom umirući je kralj zavapio: „Čuvajte mi Jugoslaviju!“ Moj mi je otac rekao da to nije istina nego da je opsovao. Ali nije bilo mikrofona i tko će ga sada znati istinu.