Oda sportu, taocu politike, loše infrastrukture i podfinanciranja

Tekst: Filip Ožbolt

[email protected]

Svake četiri godine sportski zaljubljenici nestrpljivo čekaju ljeto u kojemu se održavaju europsko prvenstvo u nogometu i olimpijske igre. Svaka čast godini kada gledamo nogometni mundijal i zimske Olimpijske igre, ali moramo priznati kako je velika razlika u popularnosti zimskih i ljetnih Igara, dok kod nogometnih prvenstava velike razlike nema, na oba se natjecanja lopta kotrlja jednako. Za Hrvatsku je sportsko ljeto bilo poput vlaka smrti. Mnogo pozitivnih i negativnih osjećaja, a bili smo i domaćini Europskih sveučilišnih igara koje su Zagrebu tijekom ljetnih mjeseca dovele brdo mladih turista, a Rijeci potrebnu infrastrukturu koja nije mijenjana godinama. Počeli smo s Europskim nogometnim prvenstvom u Francuskoj. Tricolori su drhtali u strahu od terorističkog napada, a HNS od huligana. Sramotno ponašanje dijela navijača na utakmici protiv Češke danima je punilo medijski prostor, ali bitka je to u kojoj nema pobjednika. S jedne su strane “huligani” koji izgredima žele naštetiti vrhuški HNS-a, a u toj krovnoj nogometnoj instituciji su ljudi protiv kojih su pokrenuti sudski postupci i koji godinama narušavaju ugled hrvatskog sporta, a ne samo najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nogometaši su igrama na terenu ponovno ujedinili naciju, a za nesretnim porazom od Portugala možemo samo žaliti. Ispadanje u osmini finala je neuspjeh, ali nećemo se baviti onom – što bi bilo, kad bi bilo.

Reprezentativno nogometno ljeto završilo je pobjedom nogometne dekadencije. Drugim riječima, okrunjen je europski prvak koji nije ispalio nijedan metak. Portugal je zasjeo na nogometni tron poput Grčke prije 12 godina a da nije slavio u susretu nakon 90 odigranih minuta sve do polufinala i susreta protiv Walesa. No zato valjda i volimo nogomet te mu svi tepamo kako je upravo on “najvažnija sporedna stvar na svijetu”. Završetak Eura značio je povratak u realnost za hrvatske nogometne sladokusce. Dinamo je izborio Ligu prvaka, Hajduk i Lokomotiva su došli na prag ulaska u Europsku ligu, no što nam sve to zna- či kada brojke govore kako su u posljednjih devet sezona Lokomotiva i Dinamo među sobom odradili rekordna 124 transfera. Da, i to je moguće.

Postoje i oni koji vjeruju kako klubovi poput Osijeka i Rijeke mogu skinuti “maksimirskog diva” s trona hrvatskog nogometa, no onda u petak navečer dođemo kući, pogledamo s kim je igrao Dinamo i čim smo vidjeli njegova protivnika, znamo tko je izašao kao pobjednik ishoda. Za one koji nisu shvatili, radi se naravno o Lokomotivi i gradskom derbiju, kako mu neki vole tepati. Ipak, od silnog kukanja i pesimizma nema kruha. Možda bolje da hrvatski klupski nogomet ostane u sjeni onoga što su hrvatski reprezentativci napravili u Francuskoj. Jer, naposljetku, većina igrača nogometne repke plod je hrvatskih klubova, ma kakvi oni bili. Ponosnima, ako ne i još ponosnijima učinili su nas hrvatski olimpijci u Riju. Igre su za Hrvatsku bile za deset, ne samo po broju medalja, nego i po broju sportaša koji su konkurirali za odličje. Ne valja nikoga posebno isticati niti kuditi jer znamo kako su u ostalim sportovima (barem što se Hrvatske tiče) financije mnogo manje nego u nogometu. Fantela i Marenić bez sponzora ne bi imali dovoljno sredstava za pokriti putovanja i opremu, Sara Kolak živi kod trenerove majke u Celju kao podstanar, Filipu Hrgoviću ne može se subvencionirati ni prijevoz na svakodnevne treninge, a Josip Glasnović bez pomoći roditelja ne bi mogao kupiti metke za “ubijanje golubova”. Pametnome dosta. I onda se medaljaši vrate u domovinu, mi, novinari, pohrlimo na dočeke, presretne obitelji grle i ljube svoje heroje jer znaju kolika su odricanja s njima prošli, a tu su i političari koji skupljaju bodove. Ne one koje su skupljali odlični košarkaši u Riju, nego političke, jer, eto, izbori su nam kucali na vrata, a u međuvremenu je i ta farsa završila. Jednaku su nam radost donijeli i paraolimpijci koji su iz Rija donijeli pet medalja. Malena delegacija ostvarila je vrijedan uspjeh koji uvelike ovisi o volji i financijama njih samih. Ponekad im ni financije nisu toliko važne. Primjerom to pokazuje Velimir Šandor, osvajač brončanog odličja u bacanju kugle. On je uzeo četiri mjeseca neplaćenog dopusta kako bi se mogao pripremiti za Rio, i isplatilo se, ili možda nije. Jer divno je oko vrata imati olimpijsku ili paraolimpijsku medalju, ali onda se ti isti sportaši vrate iz Rija, stanu za govornicu i jedna od njih hrabro progovori: “Postoji velika mogućnost da od 1. listopada ove pa do siječnja 2017. godine izađemo iz programa stipendija, odnosno ostat ćemo bez novčane pomoći, novca za vitaminizaciju, fizioterapeute i treninge”, hrabro je u inat svim okupljenim političarima i dužnosnicima izjavila zlatna stolnotenisačica Sandra Paović. Pa nek si misle.

Da se vratim na prethodnu misao. Lijepo je imati medalju, ali što ako ti država sutra okrene leđa, baci na cestu i ne pomogne u normalnom treningu. Istina, sportaši su sami odabrali svoj put, ali isto su napravili i političari, ekonomisti, odvjetnici, pa za svoj rad ili nerad dobivaju naknadu, dok sa sportašima to nije uvijek slučaj. No opet se treba okrenuti pozitivnim događanjima, i to sportskima, pa još u Hrvatskoj! Europske sveučilišne igre su događaj najavljen bez mnogo pompe, ali proveden s mnogo uspjeha. Barem sportskih. Hrvatski predstavnici bili su najbrojniji, a domaća delegacija osvojila je najviše medalja. Obećanja o infrastrukturi nisu posve ispunjena, ali u razgovoru sa stranim sportašima da se zaključiti kako je Hrvatska organizirala najbolje sveučilišne igre u povijesti. I to je dovoljno za prolaznu ocjenu, možda i više od toga. Sportska jesen počinje, olimpijski heroji padaju u zaborav, nogomet ponovno dolazi u prvi plan, a politi- čari će se i dalje pojavljivati onda kada bude medalja, ili izbora. Njima je svejedno. Neka je kruha i igara, a novac će oni podijeliti među sobom.

 I onda se medaljaši vrate u domovinu, mi, novinari, pohrlimo na dočeke, presretne obitelji grle i ljube svoje heroje jer znaju kolika su odricanja s njima prošli, a tu su i političari koji skupljaju bodove. Ne one koje su skupljali odlični košarkaši u Riju, nego političke, jer, eto, izbori su nam kucali na vrata, a u međuvremenu je i ta farsa završila