RAZGOVOR S MLADOM NADOM HRVATSKOG SPORTA

INTERVJU

MATEA PARLOV Hrvatska prvakinja i rekorderka u atletici

Kako se pripremiti za prvenstvo kad nemamo gdje trenirati?

‘Sprinteri i bacači imaju uvjete za trening i ljeti i zimi jer mogu trenirati u improviziranim dvoranama, ali su trkači srednje dugih disciplina u najgorem položaju. Zimi trčimo po snijegu i ledu’

Tekst: Kate Gudelj, Iva Prpić

Hrvatska atletičarka Matea Parlov višestruka je rekorderka i prvakinja Hrvatske. Iako je odmalena gajila veliku ljubav prema rukometu, Nina Katalinić, koja je inače trenerica dječjih pogona Atletskog kluba Agram, prepoznala ju je kao trkački potencijal na jednom od školskih natjecanja. Danas ne žali zbog prijelaza u atletiku jer je upravo u tom sportu postigla vrhunske rezultate. Samo neki od tih su: mlađa seniorska rekorderka Hrvatske na 3000 metara sa zaprekama, seniorska rekorderka na 2000 metara sa zaprekama te seniorska rekorderka na 3000 metara. Članica je Atletskog kluba Dinamo Zrinjevac, ali samo do studenoga kada će i službeno prijeći u klub Svetice, gdje već sada surađuje sa Slavkom Petrovićem i Darijem Nemecom.

Uz to sve još je i vrhunska studentica četvrte godine na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Kako uspijeva živjeti život vrhunske sportašice, i to uskladiti sa studentskim životom Matea je prenijela za Global.

Kako usklađuješ svoje sportske i akademske obveze?

Dosta mi pomaže što mi profesori izlaze u susret. Imam 70 posto izostanaka, ali to mi nije usluga jer, zapravo, moram biti na predavanjima, inače ne mogu pratiti gradivo. Bilo bi bolje kad bi mi prilagodili termine kolokvija, ali igram fair- play pa radije tražim da ga prije pišem, a ne da mi pomiču termin za kasnije.

Što te privuklo na studij kineziologije? Vidiš li se u tome u budućnosti?

Odmalena živim sportskim načinom života pa je to bio logičan izbor. U budućnosti se ne vidim u trenerskim vodama jer više uživam u radu sa studentima. Trenutačno sam demonstratorica na kolegiju atletike hodanja i trčanja pa mi je cilj upisati doktorat i ostati raditi na fakultetu kao profesorica. U radu na fakultetu pomaže mi mentorica usmjerenja atletike Vesna Babić, bivša rekorderka na 400 metara s preponama, i od koje mogu mnogo naučiti.

Koliko treniraš na dan?

Treniram dva puta na dan kako bih bila što spremnija za nadolazeća natjecanja. Ako radimo na kilometraži, treniramo sat vremena, a ako je u pitanju trening dionica, onda dva sata. Drugi trening najčešće bude neko rastrčavanje koje traje 40-ak minuta.

Kakvi su uvjeti za atletiku u Hrvatskoj?

Nisu dobri kao u ostalim državama Europe ili pak Amerike, ali se nadam njihovu poboljšanju. Sprinteri i bacači imaju uvjete za trening i ljeti i zimi jer mogu trenirati u improviziranim dvoranama, ali su trkači srednje dugih disciplina najgorem položaju. Zimi moramo trčati po snijegu i ledu jer jednostavno nemamo dvoranu. Nadam se da će je uskoro sagraditi. Zato se mi ne možemo pripremiti za zimsko

europsko prvenstvo jer nemamo gdje trenirati. Također, kada su ljetne vrućine, užasno je teško trčati na suncu, ali zato kažem da uz uvjete u Hrvatskoj – mi smo svjetski prvaci.

Koja ti je najdraža utrka, a koja najteža?

Zasad je to Hanžekovićev memorijal 2015. godine gdje sam otrčala seniorski rekord Hrvatske na 3000 metara, koji je do tada držala Lisa Kristina Stublić. Na ovogodišnjem Dinamovu mitingu trčala sam utrku na 5000 metara, gdje sam skinula svoj osobni, ali i rekord mitinga, pa mi je i to jako draga utrka. Svaka disciplina sa sobom nosi svoje teškoće. Utrka na 1500 metara kraljica je atletike jer prevladava brzinska izdržljivost. Također, tri kilometra je teško jer je relativno duga disciplina, a cijelo vrijeme ritam mora ostati na razini. Na pet kilometara kažu kako kriza dođe u tijeku četvrtog kilometra, a ti zapravo imaš otrčati još više od kilometra, što je psihički i fizički jako zamorno. Za srednje duge pruge stvarno treba biti ‘životinja’.

Imaš li kakve planove za Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine?

Plan mi je istrčati normu u nekoj disciplini na stazi, ali ako ne uspijem, prebacit ću se na maraton. Nijedna norma nije laka za skidanje, ali norma na maratonu nosi najmanje bodova. Trener me upozorio da već sada moram početi trčati duže dionice kako bih se pripremila za to, zato se i ove sezone baziram na pet kilometara

Kako si se osjećala kao ambasadorica 34. Krosa Sportskih novosti?

Kada su me pozvali, bila sam oduševljena jer trčim taj kros od malih nogu i smatram da sam se kroz njega i izgradila kao atletičarka. To mi je stvarno bila posebna čast.

Kako financiraš sportsku opremu?

Atletika je skup sport, ali sam uz velike napore ove godine uspjela doći do kvalitetnih sponzora koji mi uvelike olakšavaju karijeru.

Imaš li slobodnog vremena za druženje s prijateljima?

Zbog obveza, što na fakultetu što u atletici, nemam mnogo slobodnog vremena. Mogu otići na kavu, u šetnju ili na neku večeru, ali baš ne izlazim u klubove. Čak i ako ne pijem alkohol, poslije izlaska mi treba mnogo vremena da se oporavim jer se i nedostatak sna odmah odrazi na treningu. Prijatelji imaju razumijevanja jer znaju da sam se potpuno posvetila atletici.

Čija podrška ti je najvažnija?

Uz trenere, najvažnija mi je obitelj jer me podržavaju u svemu i uz mene su u usponima i padovima. Važnu ulogu u mojoj karijeri ima i dečko koji je nogometni trener pa razumije sve moje probleme.

Koji su ti planovi za skoriju budućnost?

Utrku na pet kilometara trčat ću i na nadolazećoj Univerzijadi u Kini, što mi je najvažnije natjecanje ove godine. Također se radujem utrci na Hanžeku u rujnu ove godine gdje ću odmjeriti snage s najboljim trkačicama svijeta.

‘U budućnosti se ne vidim u trenerskim vodama jer više uživam u radu sa studentima’, kaže Matea

Pobjeda u tuđim, dva broja većim tenisicama

Koja je najzanimljivija anegdota s natjecanja?

S kadetskom reprezentacijom u Mađarskoj prije utrke ostavila sam svoje stvari pokraj staze samo da odem na WC. Kada sam se vratila, netko mi je uzeo stvari. Uzeli su mi sve, novac, mobitel i putovnicu. Među ostalim, nije bilo ni mojih sprinterica pa sam morala trčati u dva broja većim tenisicama koje mi je kolegica posudila, ali unatoč svemu sam pobijedila. Kako bih izašla iz države, morali smo ići u veleposlanstvo u Budimpešti da mi daju dokumente.