Tko se skrbi o mladima iz alternativne skrbi?

Kolumne/komentari/mišljenja

Tekst: Petra Pekica, MMH

Visoka nezaposlenost, odljev mozgova, nemoguć- nost osamostaljivanja… sintagme su koje se gotovo svakodnevno čuju kada se govori o socioekonomskom položaju mladih u Hrvatskoj. Podaci govore o njihovoj visokoj nezaposlenosti, po čemu je Hrvatska u samom europskom vrhu. Istra- živanja pokazuju da se zbog nesigurnosti radnog mjesta mladi sve kasnije osamostaljuju, u smislu da sve više njih nastavlja živjeti s roditeljima do 35. godine, što utječe i na njihovu mogućnost i želju za zasnivanjem vlastite obitelji. Hrvatska u ovoj priči nije usamljen primjer: od početka ekonomske krize, ovi su se trendovi raširili diljem Europe.

Zato je Europska komisija u veljači 2013. donijela preporuku kojom EUovim članicama predlaže uvođenje Garancije za mlade. Riječ je o intervencijama koje mladima do 25 godina (u Hrvatskoj do 29) koji se u roku od četiri mjeseca od završetka obrazovanja nisu uspjeli zaposliti, nastaviti obrazovanje ili se uključiti u neki oblik usavršavanja treba osigurati prigodu za zaposlenje, naukovanje, pripravništvo ili nastavak obrazovanja. Hrvatska je Garanciju za mlade uvela 1. srpnja 2013. i tom prilikom predstavila paket mjera koje provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje i koje bi trebale zaustaviti rast broja nezaposlenih mladih, te što više njih približiti tr- žištu rada te im povećati izglede da se u dogledno vrijeme zaposle. Ipak, u medijima se može čuti da mjere kojima se nastoji potaknuti uključivanje mladih na tržište rada nisu primjerene, odnosno uglavnom mladima ne osiguravaju ni minimalni standard koji bi trebali dobiti pri zaposlenju, u situaciji kada mnogi od njih priliku za pravo zaposlenje mogu samo sanjati.

Tijekom studija, mladi se djelomično osjećaju zaštićenima od tih negativnih trendova. Još mogu računati na financijsku pomoć obitelji ili države, koja proces studiranja podupire stipendijama, subvencijama i drugim olakšicama. No što je s onima koji ni tada, ni prije, a ni nakon studiranja ne mogu računati na pomoć obitelji, poput mladih iz alternativne skrbi, odraslih u udomiteljskim obiteljima, domovima za djecu i mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi te u odgojno-obrazovnim ustanovama za maloljetnike?

Malo njih uopće dobije prigodu studirati jer većina završava trogodišnje i četverogodišnje srednjoškolske programe. Teoretski, to bi značilo da su već nakon punoljetnosti i nužna napuštanja sustava skrbi spremni zaposliti se, pokriti svoje troškove života te biti samostalni i punopravni građani društva.

Nažalost, realnost je uglavnom drukčija. Kada se i visokoobrazovani mladi teško zapošljavaju, a industrija koja treba kvalificiranu struku propada, mladima s nižim stupnjem obrazovanja još se teže zaposliti. Osim toga, istraživanja pokazuju da mladi iz alternativne skrbi obično postižu slabije rezultate u obrazovanju, zbog čega su i manje konkurentni na tržištu rada.

Budući da se oni po punoljetnosti i završetku obrazovanja nemaju na koga osloniti, mogućnost zapošljavanja za njih predstavlja jedno od najvažnijih pitanja u trenutku napuštanja sustava skrbi. Iz tog su se razloga organizacije mladih i za mlade koje na različite načine podupiru te mlade zapitale što mjere aktivne politike zapošljavanja, koje se provode u sklopu Garancije za mlade njima nude, kad i onima koji imaju i neki drugi oblik podrške (najčešće one obiteljske) ne mogu pružiti ono što im je potrebno. Tako su Mreža mladih Hrvatske, SOS Dječje selo Hrvatska, udruga Igra, Centar za mladež Zaprešić i Nacionalno vijeće mladih Austrije osmislili projekt Garancija za SVE mlade, s ciljem ispitivanja dostupnosti i učinkovitosti mjera iz Garancije za mlade kada su u pitanju mladi iz alternativne skrbi. Preliminarni rezultati istraživanja koje je jesenas provedeno upućuju na to da ti mladi uglavnom uopće nisu upoznati s mogućnošću korištenja tih mjera, da ih iznimno malo koristi te da je jedan od razloga za to to što si ti mladi ne mogu priuštiti korištenje mjera, poput, na primjer, mogućnosti prekvalifikacije, u situaciji kada nisu riješene njihove egzistencijalne potrebe (smještaj, prehrana, zdravstvena zaštita).

Nažalost, još se jednom pokazalo da za one koji to ne mogu sami ne skrbi ni država jer nastavlja s donošenjem javnih politika koje nisu prikladne za rješavanje postojećih problema, pogotovo u zapošljavanju, jednom od najvažnijih pitanja za mlade iz alternativne skrbi. U tom se je duhu sasvim opravdano pitati tko se skrbi za mlade iz alternativne skrbi?

 Istraživanja pokazuju da mladi iz alternativne skrbi obično postižu slabije rezultate u obrazovanju, zbog čega su i manje konkurentni na tržištu rada