Novinar mora imati ‘upaljen’ mozak 200 na sat

BERISLAV JELINIĆ glavni urednik Nacionala

‘Neće vijesti doći na vrata, pokucati i same se ponuditi nego se ljudi moraju družiti s ljudima, tražiti, kopati, komunicirati i povremeno tu i tamo navratiti’

Tekst: Ariana Ladišić, Ela Roso, Antonela Petrov, Emina Prljača, Tea Uzbašić

Berislav Jelinić, glavni urednik obnovljenog Nacionala, novinar je kojem prijete. Bio je pod policijskom zaštitom, dio vremena prisiljen je provoditi na sudu, što ga ne sprečava da vodi neveliku novinarsku ekipu

Nacionala koja je prošle godine aferom “Konzultantica” srušila Vladu i pokazala da istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj još živi. Ušao je u uži izbor, ali nije proglašen novinarom godine. Ipak ne krije zadovoljstvo jer je vrijedna nagrada Hrvatskog novinarskog društva za istraživačko novinarstvo pripala njegovim novinarkama, Sandri Carić Herceg i Orhideji Gauri Hodak.

Kao diplomirani kriminalist s apsolviranim studijem novinarstva jedan je od rijetkih koji se odlučio baviti isključivo istraživačkim novinarstvom. Danas je glavni urednik političkog tjednika Nacional, u kojem je izgradio veći dio profesionalne karijere. Radio je i kao novinar i urednik u tjednicima Globus, Studio, Arena, Aktual, Jutarnjem listu, na OTV-u, te autorski surađivao na projektima emitiranim na HTV-u i TV Mreži.

Kako se osjećate s obzirom na nominaciju HND-a za novinara godine?

Meni je sasvim u redu što sam nominiran. Nagradu HND-a vidim kao časnu, a nominaciju doživljavam kao neku vrstu iznimke od uobičajenih trendova.

Možete li nam reći nešto o svom prvom novinarskom poslu?

Prvi honorarni posao novinara dobio sam na OTV-u, u sklopu redakcije zagrebačkih vijesti, na kojem sam još prije kao student volontirao. Prvi mi je zadatak bio izaći na Zrinjevac s kamerom i pitati ljude jesu li iznenađeni snijegom koji je pao. To je bio moj prvi prilog i trema je bila velika, što se vidjelo u drhtanju moje ruke dok sam držao mikrofon. Sljedeće dvije-tri godine ostao sam tamo gdje sam učio i  napredovao kao televizijski novinar.

Kako ste se našli u Nacionalu?

Odlučio sam se posvetiti ozbiljnom novinarstvu, što je za mene bilo istraživačko novinarstvo i tada između Ferala i Nacionala, ipak sam se odlučio okušati u Nacionalu. U tom sam razdoblju bio jako dobar sa Zdravkom Mamićem, kojeg sam nazvao i zamolio da me preporuči Ivi Pukaniću s kojim je on bio jako dobar prijatelj. Htio sam njegovu preporuku da ne bude baš da dolazim s ceste. Pukanić je tada napravio nešto što nikad nije, a to je da me zaposlio odmah, a da nisam objavio nijedan tekst. U Nacionalu sam brzo napredovao, dijelom zahvaljujući mojim sposobnostima, ali i zato što sam radio u respektabilnom timu s iskustvom i znanjem koji su ulagali u razvijanje mladog novinara, što sam jako cijenio.

Kakav je vaš stav prema neprofitnim medijima?

Imam potpuno atipičan stav. Mislim da je u državi jako malo neprofitnih medija, koji zapravo trebaju profit. Ne zato što oni ne rade dobro nego zato što to što oni rade možete naći u svim novinama: dnevnim, tiskanim, tjednim. To su ljudi koji rade posao kao i ja, ali ja za to ne tražim akreditaciju države.

Prema vama, kako izgleda posao novinara?

Novinarski posao ne može se raditi ako ga ne volite i ako ga potpuno ne živite. Nije dovoljno raditi četiri sata na dan i imati radno vrijeme od devet do četiri jer već se u šest sati navečer nešto može dogoditi. Stalno morate čitati, pratiti vijesti iz bilo čega što planirate raditi i uvijek biti potpuno informirani. U novinarstvu to je opća kultura praćenja tko je gdje i s kim, tko je na kakvoj dužnosti i kako je do nje došao. Novinar mora imati ‘upaljen’ mozak 200 na sat.

S obzirom na to da ste kriminalist, koliko vam to pomaže u istraživanju priča?

Jedna od najboljih stvari koja mi se dogodila jest da sam završio kriminalistiku koja mi je mnogo pomogla u korištenju pravne terminologije. Jedno su izvidi, indicije, jedno osnovana sumnja, optužnice i niz proceduralnih sitnica koje su iznimno važne za priče koje radite. Ako koristite pogrešne izraze, netko tko to razumije prepoznat će da ne ‘baratate’ tim stvarima.

Moraju li novinari biti dobri s pripadnicima kriminalnog miljea i koja je crta do koje novinari smiju ići?

Crta je ta da ja s njima ništa ne radim osim što smo u takvim odnosima da ih mogu nazvati i pitati što se ‘događa’. Bitno je stvoriti neku vrstu povjerenja da od njih možete uvijek dobiti određenu informaciju.

Jeste li ikad odustali od objave neke priče jer je prerizična?

Iz sigurnosnih razloga – ne. Nismo objavili neke priče samo zato što smo putem rekonstruirali da to što se činilo kao tema zapravo nije tema.

Što vam je najvažnije u temama koje objavljujete?

Ako neka vijest potencijalno ide u prilog nekome iz politike tko nije moj favorit osobno, to nema nikakve veze. Mene ne zanima tko od čega profitira i tko što gubi ako je nešto činjenično točno. Interes je pokretačka snaga istraživačkog novinarstva.

U trenutku kada imate dokumente koji bi mogli štetiti interesima države, što činite?

Tada razgovaram s pojedincima iz državnih službi o detaljima uoči objave nekog dokumenta koji imam, a koji će možda štetiti državnim interesima u određenom pogledu tako da ih pripremim na to što će ići van.

Kako je onda uopće moguće razotkriti kriminal?

Ako je nešto označeno kao državna tajna s ciljem da se prekrije kriminal, to mi ništa ne znači. Tu vam je dužnost novina ključna. Ako je nešto problematično, ne postoji oznaka tajnosti. Ideja je otkrića korigirati sustav.

Kada mi kao novinari razgovaramo sa sugovornikom, moramo li biti sigurni da on govori istinu?

Strogo gledajući, na sudu ne morate braniti je li nešto istina nego jeste li u vrijeme kada ste to objavljivali imali dovoljno razloga povjerovati da je nešto istina.

A kakvo je vaše gledanje na pristranost u novinarstvu?

Ono što ja sebi pripisujem kao dobro jest to da smo mi iskorijenili objavljivanje tekstova, a da se ne kontaktira druga strana. Kod mene to ne funkcionira.

Stalno morate čitati, pratiti vijesti iz bilo čega što planirate raditi i uvijek biti potpuno informirani

Sadržaj je uvijek ispred interesa oglašivača

Kakav je osjećaj istodobno biti glavni urednik i suvlasnik Nacionala?

Sadržaj mi je uvijek ispred interesa nekog oglašivača. U tom sam kontekstu hodajući sukob interesa jer sam istodobno direktor koji mora surađivati s oglašivačima i urednik. Svaki dan živim taj sukob interesa, ali ga živim tako da ga radim na štetu prihoda, a u korist sadržaja novina. Drugim riječima, možeš ti meni dati koliko god ti hoćeš novca, ali nećeš time kupiti da ja o tebi ne pišem.